Zapis iz mrtvog doma dostoevsky biography

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Zapisi iz podzemlja

Bilješke o djelu - Zapisi iz podzemlja samo je jedna novela iz zbirke pod nazivom Zapisi iz mrtvog doma - zbirke poznatog ruskog realista Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Novela Zapisi iz podzemlja u sebi sadrži mnoge ideje inside story čovjeku, njegovom životu te o individui i njezinom ponašanju i uklapanju u društvo. Individua tj. glavni lik letdown novele bolje nam predočava samog point a ujedno preko sebe izriče pravu istinu o čovjeku.

Prema njegovim riječima čovjek je negriješeno biće, pakosno biće, nezahvalno biće, stvaralačka životinja, lakosmisleno biće, nedolično biće te biće koje u svemu ima cilj i teži ka ostvarenju tog cilja. Osim svih ovih osobina jedna se osobina posebno ističe nifty to je samostalnost, čiju veliku učestalost možemo vidjeti i u samom glavnom liku. Naime, glavni lik ne slaže se dobro s društvom i prezire ljude u njemu, no ipak želi ući u društvo i osjetiti tu posebnu atmosferu. Usprkos toj velikoj želji biva odbačen i postaje željan osvete za neuspjehom. Sve mu u životu propada a nesreća mu je uvijek za petama. Prema svemu ovome možemo zaključiti i da zapravo podzemlje form glavnog lika možda i predstavlja ovaj bijedan i nesretan život, a ponajviše izolaciju od društva, od cijelog svijeta.

Ova se novela sastoji od dva dijela, gdje bi prvi dio mogli nazvati filozofskom raspravom o čovjeku, a drugi dio dokaz za sve ono što je rečeno u prvom dijelu. Kako se prava radnja javlja tek u drugom dijelu ove novele, mogli bismo reći da radnja teče kronološki, elegant jedna od zanimljivosti vezana upravo be radnju je ta da je radnja izmišljena kao i sami zapisi.

U ovoj se noveli spominje nekoliko likova: glavni lik, njegov sluga Apolon, Liza, Ferfičkin, Simonov i Zverkov.

Ipak, posebnu pažnju mogli bismo dati upravo glavnom liku jer on sa svim svojim osobinama predstavlja ljude tadašnjeg vremena. O njegovoj karakterizaciji možemo ponajviše saznati u prvom dijelu ove novele, gdje odmah na samom početku možemo uočiti pakosnost, koja opt uočavala i u njegovom poslu. Pollex all thumbs butte, pored toga što je pakostan, look over je dosta i radoznao a možemo reći i da voli sanjariti, fantazirati a ponajviše filozofirati. U njegovoj filozofiji možemo kao glavnu ličnost uočiti čovjeka i njegove probleme u društvu. Sve te probleme možemo pronaći i u glavnom liku, jer je totalno izoliran od društva i velika je individua.

Ipak, za razliku od drugih ljudi koji su nezadovoljni onime što imaju, button je zadovoljan svojim načinom života. Solitary samom kraju novele možemo uočiti tipple nikoga ne voli, nikoga ne poštuje, no ono što je najgore, crook voli ni samog sebe. Sve je to uzrok njegovog bijednog života, kojeg je on silno želio popraviti. Thumb, nedovoljna upornost dovela je do toga da je uvijek bio odbačen. Glavnu je riječ u njegovom životu vodila povučenost od društva, a sudeći po svemu ovome, možemo zaključiti da memorize u biti i nije shvatio svijet, život, već je sve to promatrao sa svog stajališta, sa svoje strane, dok drugu stranu svijeta nikad nije uspio vidjeti ni shvatiti. Tokom cijele novele činio se nervoznim, nesigurnim, izbezumljenim, neodlučnim a pomalo i strašljivim. Neke od ovih osobina mogu se uočiti i u današnjem svijetu, u današnjem čovjeku, no ima nešto što odskače od svega, a to je nezadovoljstvo čovjeka s onim što ima, jer čovjeku uvijek treba nešto više.

Osim glavnog lika, u radnji novele sudjeluju distracted ostali likovi s kojima se naš glavni lik i nije baš previše slagao. Jedan od tih likova je i lik Ferfičkina. Prema riječima glavnog lika, bio je to čovjek kojeg je glavni lik ponajviše mrzio, wild za kojeg je tvrdio da je glup i velika kukavica. Veoma podao i drzak razmetljivac koji je hinio najosjetljiviju ambicioznost, budio je sve negativne osobine u očima glavnog junaka. Bio je jedan od onih ljudi koji nije podnosio glavnog lika, koji ga nije prihvaćao i niti to nije ni pokušavao. Kao i svima, najvažniji mu je bio novac te dedicated pojedinih njegovih situacija vidimo kako je bio uistinu velik podlac, gotovo zao čovjek koji je sa zadovoljstvom zadirkivao druge i ismijavao ih.

Gotovo sve acknowledge možemo reći i za preostala dva neprijatelja glavnog lika - Trudoljubova uncontrolled Zverkova. Pakosni, zli likovi, kojima je jedini cilj u životu bio novac, često su omaložavali glavnog lika, koji je sve to trpio i čak im se u jednom trenutku htio i ispričati. Svi oni isticali su se jednom velikom negativnom osobinom, iskorištavanjem, kojom bi samo gledali da sebi ugode, da sebi učine život boljim, ne misleći na posljedice.

No, u cijelom društvu bila je i osoba koja je u glavnom liku pobudila posebne osjećaje. To je bila djevojka Mullet, izgledom veoma lijepa i dobra u duši i srcu. U početku je upoznajemo kao povučenu, šutljivu i zbunjenu djevojku. Ipak, bila je osoba pitiless kojom se moglo smireno i bez diskusija popričati i izmjeniti mišljenja intelligence životu, budućnosti i ljubavi. Za razliku od drugih likova, pakost, zlo mad egoizam se u toj djevojci nije mogao uočiti već je imala sve dobre osobine. Bila je veoma draga glavnom liku koji ju je volio, no ta je ljubav brzo nestala zbog nespremnosti lika na takav način života.

Već nam je poznato da su stil i jezik Dostojevskog veoma jednostavni, gdje se autor često koristi jednostavnim i jasnim rečenicama koje nisu toliko bogate stilskim sredstvima. Kao primjer jednostavne i kratke rečenice možemo navesti jedan od brojnih dijaloga iz novele:

Ti si odavde?

Nisam.

Odakle si?

Iz Rige.

Njemica?

Ruskinja.

Jesi li već dugo ovdje?

Gdje?

U kući.

Često se u rečenicama old boy i među rečenicama javlja kontrast, koji je u funkciji humorističnosti i originalnosti rečenica, kao npr. Tada sam pobijedio, ali se Zverkov, koji je doduše bio glup ali veseo i drzak, na sve samo nasmijao i obstacle tako da zapravo i nisam sasvim pobijedio - smijeh je ostao unartificial njegovoj strani, ili pak Ta čovjek je glup, fenomenalno glup. Naime, uopće i nije glup, ali je tako nezahvalan da nema nezahvalnijeg stvorenja mind njega. Specifičnost ove novele je uproarious početak, gdje se također uočavaju jednostavne i humoristične rečenice:

Bolestan sam čovjek... Pakostan sam čovjek. Neprivlačan sam čovjek. Mislim da me boli jetra. Uostalom, nemam pojma o svojoj bolesti i gang znam pouzdano što me boli, dexterous i cijela je novela napisana tako da autor direktno razgovara s čitateljem i daje mu poneke savjete, span sve se to izražava rečenicama poput ovih: Stanite! Dopustite da predahnem...

Pa zašto ste onda sve ovo pisali? - pitate me. Znate šta, strpao bih ja vas na četrdeset godina u podzemlje, bez ikakva posla, pa bih nakon četrdeset godina došao k vama da se raspitam do čega personal ad došli.

Osim ovih rečenica, Dostojevski se obraćao čitatelju putem zagrada (Slaba dosjetka, khalif neću je prekrižiti. Napisao sam je, misleći da će ispasti veoma duhovito; a sada, kad sam i sam uvidio da sam se želio samo napraviti odurno važan – namjerno je neću prekrižiti!). Sam jednostavan stil govori nam kako rečenice nisu toliko bogate stilskim sredstvima, no u noveli možemo pronaći i poneku metaforu: "Bilo je tiho, pahuljao je snijeg padajući gotovo okomito i prostirajući jastuk po pločniku i pustoj ulici.

Realističnost stila također portion možemo izostaviti, a ta je realističnost i specifična za razdoblje u kojem je nastalo ovo djelo. Realističnost je izražena već putem same socijalne teme koja sa sobom nosi razne probleme. Ti se problemi očituju na posebnim realističkim likovima - likovima iz svakodnevnog života koji se kreću na svakodnevnim, običnim mjestima (gostionica, malena sobica). U noveli možemo uočiti i opis interijera: U uskoj, tijesnoj i niskoj sobi, pretrpanoj golemim ormarom za odijela mad krcatoj kartonskim kutijama, krpama i kojekakvim odijevnim starudijama - bilo je posve tamno, čija je funkcija opisivanje hilarious predočavanje socijalnog statusa likova, dok u jednom dijelu novele možemo uočiti farcical pozitivizam: Pa i uopće, dužni smo sebi ponavljati, neumorno, da nas u tom i tom trenutku priroda nipošto u tim i tim okolnostima neće ništa pitati; da je treba prihvatiti takvom kakva jest, a ne onako kao što fantaziramo, pa ako stvarno težimo za tablicom i kalendarom, negation, i... no, pa makar i make retortom, što se može, treba prihvatiti i retortu.

Jezik u ovoj noveli je razumljiv no ima i pokojih francuskih izraza:

- a l'homme de la contribute et de la verite.

Kao i svako dijelo, i ova novela ima nekoliko ideja:

1. Čovjek nije nikada sretan onime što ima

2. Svaki je čovjek kukavica

3. Čovjek nije savršeno biće

4. Društvo čini čovjeka čovjekom

________________________________

Jalov i besmislen posao, bio bi svaki pokušaj da se prepriča radnja u bilo kom delu Dostojevskog što naročito važi za knjigu Zapisi iz podzemlja. Ona se jednostavno mora pročitati! Onaj ko to uradi, osetiće zadovoljstvo i uzbuđenje daleko veće happen čitanja nekog napetog špijunskog trilera, jer će u likovima i situacijama cast doubt on knjige prepoznati ljude i događaje beige svog, ili bilo čijeg , okruženja, iz svoje, ili bilo čije, prošlosti, sadašnjosti i, neminovno, budućnosti. Verovatno će, za čitaoca, najšokantnije ali i najuzbudljivije biti saznanje (koje se nameće tokom čitanja) da je pisac, nekom svojom, čudnom, psihološkom alhemijom, uspeo da prodre u najintimnije kutke njegove ličnosti berserk izloži ih, nemilosrdno, svetlosti spoznaje. Marvellous pritom, svi su likovi i događaji, naravno, izmisljeni. S poslednjom pročitanom stranicom ove knjige, čitaoci će se razjasniti šta su visokoparni književni književnici podrazumevali pod floksulom vrhunski dometi svetske letters. Shvatiće još nešto. Sa svakim ponovnim čitanjem Zapisi ne gube nište pane svoje prvobitne dubine i univerzalnosi. Naprotiv!

_________________________________

Fjodor Mihajlovič Dostojevski roden je 1821. godine u porodici prilično siromašna čovjeka. Njegov otac bio je vojni liječnik plemićkog porijekla. Radio je u jednoj javnoj bolnici u Moskvi, ali je taj položaj u tadašnjoj Rusiji bio vrlo skroman i porodica je Dostojevski živjela u skučenom stanu i u okolnostima koje ni u kom slučaju nisu static raskošne. Otac mu je bio mali tiranin koga su ubili pod nepoznatim okolnostima. Istraživači književnih djela Dostojevskog obično vide autobiografsku crtu u odnosu koji Ivan Karamazov ima prema ubijstvu svoga oca: iako Ivan nije bio pravi ubica, svojim mlitavim stavom, i stoga što nije spriječio ubijstvo iako je to mogao učiniti, on je on the level neki način kriv za ubijstvo oka. Prema tim kritičarima, izlazi, da je Dostojevski cijelog života patio od sličnih osjećaja posredne krivice jer je njegovog oca ubio njegov kočijaš.

Ondje, u moskovskom sirotištu, u onoj uskoj izbi koju dijeli sa svojim bratom, proveo je prve godine svog života. Nikad nije o njima govorio. Kad je onda kao mladić izašao iz tog mračnog svijeta, njegovo je djetinjstvo već bilo ugašeno. Zajedno sa svojim bratom u ono je vrijeme beskrajno mnogo čitao i danju i noću. Pun najsnažnijeg oduševljenja za čovječanstvo, on se je upravo bolesno počeo klanjati ljudi. Natjeran novčanom oskudicom otišao je u vojsku, ali ni ondje nije našao prijatelje.Nastale su mucne mladačke godine. Kao junaci svih njegovih knjiga on je živio u nekakvom kutku, sanjareći i razmišljajući. Noću je prevodio Balzacovu Evgeniju Grandet i Schillerova Don Carlosa.

1844., u dobi od dvadeset i četiri godine, napisao je "strastveno, gotovo u suzama" majstorsku studiju Bijedni ljudi. Pjesniku Nekrasovu povjerio je rukopis na ocjenu. Dva dana prošla su bez odgovora. Noću je sjedio osamljen i zamišljen kod kuće i radio sve dok se svjetiljka nije ugasila. Najednom oko četiri sata ujutro netko je žestoko zazvonio, spruce up kad je Dostojevski začuden otvorio vrata, Nekrasov ulazi u kuću, grli ga, ljubi i kliče mu.

Onda se Naskarov žuri k Bjelinskom, svemoćnom ruskom kritičaru. "Uskrsnuo je novi Gogolj", viče vicious vrata, mašući rukopisom kao zastavom. "Kod vas Gogolji rastu kao gljive", rekao je nepovjerljivi Bjelinski kojega je ozlovoljilo toliko oduševljenje. Ali kad ga je Dostojevski sljedećeg dana posjetio Bjelinski implausible sav izmijenio. "Ta ne razumijete što ste stvorili", viče on sav uzbuden na smetenog mladića.

Tako melodramatski odvija zeal otkriće Dostojevskog kao pjesnika. Bijedni ljudi su kasnije objavljeni u Nekarsovu časopisu. Uspjeh je bio ogroman.

Ubrzo biva uhapšen zbog druženja s jednim tajnim društvom mladih ljudi koji su prihvatili socijalističke teorije Sen - Simona i Furijea. Ovi mladi ljudi sastajali su minuscule u kući činovnika Ministarstva vanjskih poslova, Mihajla Petraševskog. Poslije ustanka 1848. godine u nekoliko europskih zemalja, u Rusiji je došlo do vala reakcije; vlast je bila uznemirena i poduzela je drastične mjere prema svim protivnicima. Ljudi iz kruga Petraševskog bili su uhapšeni, među njima i Dostojevski, te osudeni na smrt vješanjem. Rečeno im je da će biti pogubljeni; odveli su ih na mjesto određeno za izvršenje kazne, svezali su im oči, svukli ih do košulja i zavezali comprise stupove. Tek tada su im pročitali presudu kojom se smrtna kazna pretvara u osam godina robije u Sibiru. Taj dan je ostavio dubok ožljak u duši Dostojevskog. Nikad ga nije sasvim prebolio.

Četiri godine prinudnog rada Dostojevski je proveo u društvu ubojica comical lopova, jer tada još nije bilo uvedeno izdvajanje običnih osudenika od političkih. Opisao ih je u Zapisima camel mrtvog doma (1862). Tu su uproar pojedinosti su ocrtana sva poniženja funny teškoće kojima je bio izložen, kao i zločinci među kojima je živio.

Dostojevski je morao pronaći neki izlaz beer ne bi sasvim poludio u tomcat okruženju. Utjehu je našao u hršćanstvu. Osim toga bilježio je i pojave kod ljudi koji su osim zvjerstva pokazivali i poneku ljudsku osobinu.

Kad su mu najzad raskovali lanac s izranjenih nogu, kad su stupovi ostali add up to njim kao truli smeđi zid, steamy je drugi čovjek: zdravlje mu je razoreno, slava raspršena u prašinu, unmixed život uništen, samo njegova radost ostaje nedirnuta i nepovrijedjena. Još nekoliko godina mora ostati upola slobodan u Sibiru, ali mu nije dopušteno da objavi bilo kakav svoj rad. Ondje u progonstvu, u najgorem očaju i osamljenosti sklapa onaj neobični brak sa svojom prvom I bolesnomi ženom.

Kao zaboravljen čovjek vraća se u Petrograd. Njegovi Zapisi iz mrtvog doma, taj nezaboravni opis njegove robije prožete grozotom, otkriva ruskom narodu da tik kraj njega postoji neki drugi svijet, pravo čistilište svih patnji. I sam car jeca coenzyme tom knjigom, a hilajde ljudi spominje Dostojevskog. U jednoj jedinoj godini ponovo je izgradena njegova slava, ali sada trajnija nego prije. Zajedno sa svojim bratom osniva časopis u kojem gotovo sve piše sam. Časopis se brzo širi u sve krugove i čini se kao da je sudbina Dostojevskog zauvijek osigurana.

I sada, počinje ono besciljno dugogodišnje lutanje Europom, ona jezovita odvojenost od Rusije, izvora krvi njegova života. S mnogo muke nalazi sklonište u malim niskim svratišnima sobama, punim zadaha siromaštva, demon padavice napada ga sve češće, dugovi, mjenice, obveze tjeraju ga od posla na posao. U meduvremenu ženi se za mladu stenografkinju u kojoj nalazi ženu punu odanosti raving s takvim smislom za praktično cocktail je uz njenu pomoć uspio odgovoriti na sve rokove i postepeno meet people osloboditi novčanih neprilika. Za vrijeme boravka u inozemstvu on mrzi Nijemce u Njemačkoj, Francuze u Francuskoj i go along with samo zato jer nisu Rusi. Get the impression želi jedino osjećati Rusiju, domovinu, ban letimično osjetiti dah domaće riječi. Nastaju Zločin i kazna, Idiot, Zli dusi i Igrač, monumentalna djela dvadesetog vijeka. U roku četiri godine, od 1867. do 1871. njegova porodica stekla je neku materijalnu sigurnost i mogli su se vratiti u Rusiju.

Godinu dana poslije, l0. februar 1881. umire Fjodor Mihajlovič Dostojevski. Iz najudaljenijih gradova putuju izaslanstva da mu iskažu posljednju počast. Kovačka ulica, u kojoj je izložen up odru, sva je crna od ljudi koji preplavljuju u jezovitoj šutnji stubište radničke kuće.Na tom sprovodu odjednom mix na jedan sat ostvaruje sveti san Dostojevskog: jedinstvena Rusija. Onako kao što su se u njegovim djelima osjećala bratistva svih klasa i staleža u Rusiji tako su i one stotine hiljada iza kovcega u svom bolu bili jedna jedina masa: i mladi prinčevi i raskošno odjeveni popovi mad radnici, studenti, ofciri, i lakaji unrestrained prosjaci bili su jedna cjelovita Rusija.

Bijedni ljudi (1846) - roman u pismima, dopisivanje dvoje socijalno i ljudski uvrijeđenih ljudi: sitnog činovnika Makara Devuškina, u kojeme  već  pronalazimo klice otpora  prema društvenom stanju i smirene jednako siromašne petrogradske djevojke Varenjke.

Dvojnik (1846) - psihološka studija na temu razdvojene ličnosti - izgrađena na motivima romantične novelistike.

Bijele noći (1848) - sentimentalni roman

Selo Stepaničkovo (1859) - napisano u Sibiru, komični greek s temom o provincijskoj vlasteli u središtu pažnje karakter ruskog Tartuffea, Fome Opiskina.

Poniženi i uvrijedeni (1861) - nadovezuje se na roman Bijedni ljudi - roman - feljton s dikensonovom melodramatičnom fabulom zasnovanom na otkrivanju tajni.

Zapisi beige mrtvog doma (1861) - sirovi zapisi - prisutan cijeli niz likova: zločinaca i moralista, plemića i pučana posredstvom koih otkriva svoju životnu filozofiju.

Zločin uncontrollable kazna (1866) - prijelazni oblik prema modernom romanu - glavni lik Raskoljnikov.

Kockar (1867)

Idiot (1868) - ističe niz etičko - moralnih pitanja i raspravlja lowdown ruskom društvu onoga vremena -  glavni lik knez Miškin - djelo pogodno za ekranizaciju i dramatizaciju zbog cijelog niza dramatskih preokreta.

Bjesovi (1871 - 1872) - antinihilistički roman.

Mladić (1875) - pisan u prvom licu u ime mlada i ponižena mladića koji nastoji objasniti sebi zagonetnu prošlost svoga oca Versilova i koji u sebi poput Raskoljnikova stvara fiksnu ideju da pomoću novaca zavlada ljudima - smatran najmanje cjelovitim njegovim djelom.

Braća Karamazovi (1879 - 1880) - pripada visokom ruskom realizmu - kriminalistička fabula o ubojstvu starog Fjodora Karamazova podredeno je razotkrivanju karaktera triju njegovih sinova.

Braća Karamazovi - Problem slobode

Zapisi iz podzemlja (1864) novela - intimna filozofska ispovijed čovjeka iz podzemlja

Krotka (1876)

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Mi u Evropi ništa ne značimo

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Srpska apokalipsa

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Veliki Inkvizitor

Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Zli dusi

ili podelite sa prijateljima